Vršenje roditeljskog prava

Vršenje roditeljskog prava

Porodični zakon Republike Srbije definiše pojam I sadržinu roditeljskog prava. Prema zakonu, roditeljsko pravo pripada ocu I majci zajedno I oni su ravnopravni u vršenju roditeljskog prava. Nažalost, kada se roditelji raziđu neravnopravnost roditelja u vršenju roditeljskog prava dolazi u velikoj meri do izražaja posebno prilikom odlučivanja kom roditelju poveriti maloletno dete na staranje.

Sadržinu roditeljskog prava čini staranje o detetu. Pojam staranje o detetu obuhvata: čuvanje, podizanje, vaspitanje, obrazovanje, zastupanje izdržavanje te upravljanje I raspolaganje imovinom deteta.

Čuvanje i podizanje deteta podrazumeva pravo I dužnost roditelja da se lično staraju o životu I zdravlju deteta. Roditelji ne smeju da ostavljaju bez nadzora dete predškolskog uzrasta. Međutim, roditelji mogu privremeno da povere dete drugom licu samo ako to lice ispunjava uslove za staratelja (detaljnije o starateljstvu možete pročitati ovde.

Vaspitanje deteta podrazumeva da roditelji imaju pravo I dužnost da sa detetom razvijaju odnos zasnovan na ljubavi, poverenju i uzajamnom poštovanju, te da dete usmeravaju ka usvajanju i poštovanju vrednosti emocionalnog, etičkog i nacionalnog identiteta svoje porodice i društva.

Obrazovanje deteta podrazumeva da su roditelji dužni da obezbede osnovno školovanje detetu, a o daljem obrazovanju deteta dužni su da se staraju prema svojim mogućnostima. Nasuprot ovoj dužnosti roditelja je pravo deteta na obrazovanje u skladu sa svojim sposobnostima, željama I sklonostima. Dete koje je navršilo 15. godinu života I koje je sposobno za rasuđivanje može odlučiti koju će srednju školu pohađati.

Zastupanje deteta podrazumeva da roditelji imaju pravo i dužnost da zastupaju dete u svim pravnim poslovima i u svim postupcima izvan granica poslovne i procesne sposobnosti deteta. Roditelji imaju pravo da upravljaju I raspolažu prihodom koje je steklo dete mlađe od 15 godina. Dete starije od 15 godina može da upravlja I raspolaže svojom zaradom ili imovinom koju je steklo sopstvenim radom. Zakonodavac je ovde imao u vidu da se radna sposobnost stiče sa 15 godina.

Izdržavanje deteta podrazumeva da roditelji imaju pravo I dužnost da izdržavaju dete. Dete ima pravo na izdržavanje do svog punoletstva, odnosno do navršene 26. godine života ukoliko je na redovnom školovanju I to ne predstavlja očiglednu nepravdu za roditelja.

Upravljanje I raspolaganje imovinom deteta podrazumeva da roditelji mogu u skladu sa zakonom da upravljaju I raspolažu imovinom deteta u skladu sa zakonom.

Roditeljsko pravo roditelji mogu vršiti na dva načina: zajednički I samostalno.

Neretko, nepravnici koriste pojam starateljstvo nad detetom iako on zakonski ima potpuno drugo značenje.

Roditelji zajednički vrše roditeljsko pravo kada vode zajednički život, bez obzira da li su u braku ili vanbračnoj zajednici. Međutim, roditelji mogu zajednički I sporazumno da vrše roditeljsko pravo I kada ne vode zajednički život ukoliko zaključe sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava I ako sud proceni da je taj sporazum u najboljem interesu deteta. U praksi, sve dok roditelji mogu da se dogovaraju oko svih pitanja koja se tiču deteta, nema potrebe za uključivanjem suda I organa starateljstva.

Sastavni deo sporazuma o zajedničkom vršenju roditeljskog prava jeste sporazum o prebivalištu deteta, odnosno da li će dete imati prijavu prebivališta na adresi na kojoj je prijavljena majka ili otac. Ovo iz razloga jer jedno lice ne može imati dva pribivališta.

Samostalno vršenje roditeljskog prava podrazumeva da jedan od roditelja sam vrši roditeljsko pravo. Ovo ne znači automatski da se drugi roditelj lišava roditeljskog prava. Prema Porodičnom zakonu jedan roditelj samostalno vrši roditeljsko pravo:
– kada je drugi roditelj nepoznat, ili je umro, ili je potpuno lišen roditeljskog prava odnosno poslovne sposobnosti;
– samo on živi sa detetom, a sud još nije doneo odluku o vršenju roditeljskog prava;
– na osnovu odluke suda kada roditelji ne vode zajednički život, a nisu zaključili sporazum o vršenju roditeljskog prava;
– na osnovu odluke suda kada roditelji ne vode zajednički život, a zaključili su sporazum o zajedničkom ili samostalnom vršenju roditeljskog prava, ali sud proceni da taj sporazum nije u najboljem interesu deteta;
– na osnovu odluke suda kada roditelji ne vode zajednički život ako zaključe sporazum o samostalnom vršenju roditeljskog prava i ako sud proceni da je taj sporazum u najboljem interesu deteta.

Za razliku od sporazuma o zajedničkom vršenju roditeljskog prava, sporazum o samostalnom vršenju roditeljskog prava obuhvata sporazum roditelja o poveravanju zajedničkog deteta jednom roditelju, sporazum o visini doprinosa za izdržavanje deteta od drugog roditelja i sporazum o načinu održavanja ličnih odnosa deteta sa drugim roditeljem.
Kao što je napred navedeno, samostalno vršenje roditeljskog prava jednog roditelja ne znači da je drugi lišen istog (za to je potrebna odluka suda).

Roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo ima pravo i dužnost da izdržava dete, da sa detetom održava lične odnose i da o pitanjima koja bitno utiču na život deteta odlučuje zajednički i sporazumno sa roditeljem koji vrši roditeljsko pravo.

Pitanjima koja bitno utiču na život deteta smatraju se naročito: obrazovanje deteta, preduzimanje većih medicinskih zahvata nad detetom, promena prebivališta deteta i raspolaganje imovinom deteta velike vrednosti.

Na pitanja o vršenju roditeljskog prava ne utiče činjenica da li su roditelji deteta u braku ili vanbračnoj zajednici.

 

 

 

Autor: Marija N. Jovanović, advokat

 1,135 total views,  3 views today