Vršenje roditeljskog prava

Vršenje roditeljskog prava

Porodični zakon Republike Srbije definiše pojam I sadržinu roditeljskog prava. Prema zakonu, roditeljsko pravo pripada ocu I majci zajedno I oni su ravnopravni u vršenju roditeljskog prava. Nažalost, kada se roditelji raziđu neravnopravnost roditelja u vršenju roditeljskog prava dolazi u velikoj meri do izražaja posebno prilikom odlučivanja kom roditelju poveriti maloletno dete na staranje.

Sadržinu roditeljskog prava čini staranje o detetu. Pojam staranje o detetu obuhvata: čuvanje, podizanje, vaspitanje, obrazovanje, zastupanje izdržavanje te upravljanje I raspolaganje imovinom deteta.

Čuvanje i podizanje deteta podrazumeva pravo I dužnost roditelja da se lično staraju o životu I zdravlju deteta. Roditelji ne smeju da ostavljaju bez nadzora dete predškolskog uzrasta. Međutim, roditelji mogu privremeno da povere dete drugom licu samo ako to lice ispunjava uslove za staratelja (detaljnije o starateljstvu možete pročitati ovde.

Vaspitanje deteta podrazumeva da roditelji imaju pravo I dužnost da sa detetom razvijaju odnos zasnovan na ljubavi, poverenju i uzajamnom poštovanju, te da dete usmeravaju ka usvajanju i poštovanju vrednosti emocionalnog, etičkog i nacionalnog identiteta svoje porodice i društva.

Obrazovanje deteta podrazumeva da su roditelji dužni da obezbede osnovno školovanje detetu, a o daljem obrazovanju deteta dužni su da se staraju prema svojim mogućnostima. Nasuprot ovoj dužnosti roditelja je pravo deteta na obrazovanje u skladu sa svojim sposobnostima, željama I sklonostima. Dete koje je navršilo 15. godinu života I koje je sposobno za rasuđivanje može odlučiti koju će srednju školu pohađati.

Zastupanje deteta podrazumeva da roditelji imaju pravo i dužnost da zastupaju dete u svim pravnim poslovima i u svim postupcima izvan granica poslovne i procesne sposobnosti deteta. Roditelji imaju pravo da upravljaju I raspolažu prihodom koje je steklo dete mlađe od 15 godina. Dete starije od 15 godina može da upravlja I raspolaže svojom zaradom ili imovinom koju je steklo sopstvenim radom. Zakonodavac je ovde imao u vidu da se radna sposobnost stiče sa 15 godina.

Izdržavanje deteta podrazumeva da roditelji imaju pravo I dužnost da izdržavaju dete. Dete ima pravo na izdržavanje do svog punoletstva, odnosno do navršene 26. godine života ukoliko je na redovnom školovanju I to ne predstavlja očiglednu nepravdu za roditelja.

Upravljanje I raspolaganje imovinom deteta podrazumeva da roditelji mogu u skladu sa zakonom da upravljaju I raspolažu imovinom deteta u skladu sa zakonom.

Roditeljsko pravo roditelji mogu vršiti na dva načina: zajednički I samostalno.

Neretko, nepravnici koriste pojam starateljstvo nad detetom iako on zakonski ima potpuno drugo značenje.

Roditelji zajednički vrše roditeljsko pravo kada vode zajednički život, bez obzira da li su u braku ili vanbračnoj zajednici. Međutim, roditelji mogu zajednički I sporazumno da vrše roditeljsko pravo I kada ne vode zajednički život ukoliko zaključe sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava I ako sud proceni da je taj sporazum u najboljem interesu deteta. U praksi, sve dok roditelji mogu da se dogovaraju oko svih pitanja koja se tiču deteta, nema potrebe za uključivanjem suda I organa starateljstva.

Sastavni deo sporazuma o zajedničkom vršenju roditeljskog prava jeste sporazum o prebivalištu deteta, odnosno da li će dete imati prijavu prebivališta na adresi na kojoj je prijavljena majka ili otac. Ovo iz razloga jer jedno lice ne može imati dva pribivališta.

Samostalno vršenje roditeljskog prava podrazumeva da jedan od roditelja sam vrši roditeljsko pravo. Ovo ne znači automatski da se drugi roditelj lišava roditeljskog prava. Prema Porodičnom zakonu jedan roditelj samostalno vrši roditeljsko pravo:
– kada je drugi roditelj nepoznat, ili je umro, ili je potpuno lišen roditeljskog prava odnosno poslovne sposobnosti;
– samo on živi sa detetom, a sud još nije doneo odluku o vršenju roditeljskog prava;
– na osnovu odluke suda kada roditelji ne vode zajednički život, a nisu zaključili sporazum o vršenju roditeljskog prava;
– na osnovu odluke suda kada roditelji ne vode zajednički život, a zaključili su sporazum o zajedničkom ili samostalnom vršenju roditeljskog prava, ali sud proceni da taj sporazum nije u najboljem interesu deteta;
– na osnovu odluke suda kada roditelji ne vode zajednički život ako zaključe sporazum o samostalnom vršenju roditeljskog prava i ako sud proceni da je taj sporazum u najboljem interesu deteta.

Za razliku od sporazuma o zajedničkom vršenju roditeljskog prava, sporazum o samostalnom vršenju roditeljskog prava obuhvata sporazum roditelja o poveravanju zajedničkog deteta jednom roditelju, sporazum o visini doprinosa za izdržavanje deteta od drugog roditelja i sporazum o načinu održavanja ličnih odnosa deteta sa drugim roditeljem.
Kao što je napred navedeno, samostalno vršenje roditeljskog prava jednog roditelja ne znači da je drugi lišen istog (za to je potrebna odluka suda).

Roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo ima pravo i dužnost da izdržava dete, da sa detetom održava lične odnose i da o pitanjima koja bitno utiču na život deteta odlučuje zajednički i sporazumno sa roditeljem koji vrši roditeljsko pravo.

Pitanjima koja bitno utiču na život deteta smatraju se naročito: obrazovanje deteta, preduzimanje većih medicinskih zahvata nad detetom, promena prebivališta deteta i raspolaganje imovinom deteta velike vrednosti.

Na pitanja o vršenju roditeljskog prava ne utiče činjenica da li su roditelji deteta u braku ili vanbračnoj zajednici.

 

 

 

Autor: Marija N. Jovanović, advokat

 1,135 total views,  3 views today

Centar za socijalni rad VS. roditelji

Centar za socijalni rad VS. roditelji

          Neretko se centri za socijalni rad pominju u medijima i to najčešće u negativnom kontekstu. Ljudi se često pitaju čime se zaista bavi centar za socijalni rad, koje su njegove nadležnosti i sl. Posebno je pitanje nadležnosti centra za socijalni rad kada se radi o nesavesnim roditeljima I zaštiti najboljeg interesa dece.

            Pre nego se osvrnem na mere koje centri za socijalni rad mogu preduzeti protiv roditelja radi zaštite interesa dece, napraviću malu digresiju.

        Centri za socijalni rad se bave porodičnopravnom I socijalnom zaštitom. U ovom tekstu, ostavićemo po strani socijalnu zaštitu, i fokusiraćemo se na porodično pravnu zaštitu dece.

             Prema odredbama Porodičnog zakona centri za socijalni rad, kao organ starateljstva, vrše poslove zaštite porodice, pomoći porodici i starateljstva. Centri u svojim redovima imaju zaposlene, stručne radnike, sledećih profila: socijalni radnici, pedagozi, specijalni pedagozi, psiholozi, sociolozi, andragozi i pravnici. Zajednički imenitelj za stručne radnike, različitih profila, koji su zaduženi za konkretan slučaj je voditelj slučaja (po meni, ne baš najsrećniji naziv). Ovaj naziv je preuzet, najverovatnije, iz propisa zapadnih zemalja koji koriste pojam “case menager”. Mislim da je bilo neophodno voditi računa o višestrukom jezičkom značenju reči “slučaj” u srpskom jeziku, jer se dešava da se stranke osete uvređeno koriščenjem pojma “slučaj”.

            Naime, Porodični zakon propisuje da roditeljsko pravo pripada majci i ocu zajedno, da su oni ravnopravni u vršenju roditeljskog prava i da imaju pravo i dužnost da se staraju o detetu. Pojam “staranje o detetu” ujedno definiše sadržinu roditeljskog prava. Staranje o detetu obuhvata više segmenata i to: čuvanje, podizanje, vaspitavanje, obrazovanje, zastupanje, izdržavanje te upravljanje i raspolaganje imovinom deteta, a sve ovo navedeno čini sadržinu roditeljskog prava.

           Koje su to mere ili “sankcije” koje može preduzeti centar za socijalni rad, kao organ starateljstva, prema roditeljima koji ne vrše roditeljsko pravo na adekvatan način i u najboljem interesu deteta?

      I.  Najblaža porodično pravna mera, koju propisuje Porodični zakon, jeste preventivni nadzor nad vršenjem roditeljskog prava. Ovaj nadzor vrši centar za socijalni rad kada donosi odluke kojima omogućava roditeljima da vrše roditeljsko pravo. To su najčešće situacije kada se roditelji ne mogu dogovoriti oko vaspitanja deteta, sagledavanja detetovih razvojnih potreba i uopšte onoga što je najbolje za dete (npr. roditelji se ne slažu oko izbora škole za dete, izbora sporta kojim će se dete baviti i sl.).

          II.  Sledeća, stroža, porodično pravna mera jeste korektivni nadzor nad vršenjem roditeljskog prava. Ovaj nadzor vrši centar za socijalni rad kada donosi odluke kojima ispravlja roditelje u vršenju roditeljskog prava i to odluke kojima kojima:

1.   upozorava roditelje na nedostatke u vršenju roditeljskog prava;
2. upućuje roditelje na razgovor u porodično savetovalište ili u ustanovu specijalizovanu za posredovanje u porodičnim odnosima;
3. zahteva od roditelja da polože račun o upravljanju imovinom deteta (ukoliko je dete vlasnik pokretne ili nepokretne imovine).

           Dok su prethodne dve porodično pravne mere u isključivoj nadležnosti centra za socijalni rad, o sledećim merama odlučuje sud u postupku koji može pokrenuti centar za socijalni rad.

            Reč je lišenju roditeljskog prava. Sam postupak lišenja roditeljskog prava je regulisan odredbama Porodičnog zakona I Zakona o parničnom postupku. Postoje dva oblika lišenja roditeljskog prava: delimično I potpuno.

        III.  Rigoroznija porodično pravna mera koju centar za socijalni rad može preduzeti prema roditelju jeste tužba za delimično lišenje roditeljskog prava. Ova tužba se podnosi nadležnom sudu ukoliko centar, kao organ starateljstva, proceni da roditelj nesavesno vrši prava ili dužnosti iz sadržine roditeljskog prava. Naravno da se “nesavesnost” utvrđuje u sudskom postupku i da sama tužba od strane centra za socijalni rad nije dovoljna da bi roditelj bio lišen roditeljskog prava.

        IV. Najrigoroznija porodično pravna mera organa starateljstva jeste tužba za potpuno lišenje roditeljskog prava protiv roditelja koji zloupotrebljava prava ili grubo zanemaruje dužnosti iz sadržine roditeljskog prava.

          Porodični zakon taksativno navodi šta se sve smatra zloupotrebom prava od strane roditelja:

1.  ako fizički, seksualno ili emocionalno zlostavlja dete;
2. ako izrabljuje dete sileći ga na preterani rad, ili na rad koji ugrožava moral, zdravlje ili obrazovanje deteta, odnosno na rad koji je zabranjen zakonom;
3.  ako podstiče dete na vršenje krivičnih dela;
4.  ako navikava dete na odavanje rđavim sklonostima;
5.  ako na drugi način zloupotrebljava prava iz sadržine roditeljskog prava.

          Potom, isti zakon taksativno navodi šta se sve smatra grubim zanemarivanjem dužnosti iz sadržine roditeljskog prava:

1.  ako je napustio dete;
2.  ako se uopšte ne stara o detetu sa kojim živi;
3.  ako izbegava da izdržava dete ili da održava lične odnose sa detetom sa kojim ne živi, odnosno ako sprečava održavanje ličnih odnosa deteta i roditelja sa kojim dete ne živi;
4.  ako s namerom i neopravdano izbegava da stvori uslove za zajednički život sa detetom koje se nalazi u ustanovi socijalne zaštite za smeštaj korisnika;
5.  ako na drugi način grubo zanemaruje dužnosti iz sadržine roditeljskog prava.

         Ono što je važno napomenuti jeste da se roditelj koji je potpuno lišen roditeljskog prava ne može lišiti obaveze izdržavanja deteta. 

         Ovo su bile porodično pravne mere koje centar za socijalni rad može preduzeti protiv roditelja koji neadekvatno brinu o svojoj deci. Sa ovom temom je usko povezano pitanje oduzimanja deteta od roditelja, ali o tome u nekom sledećem tekstu.

Slika preuzeta sa: <a href=”https://www.freepik.com/free-photos-vectors/education”>Education photo created by Racool_studio – www.freepik.com</a>

Autor: Marija N. Jovanović, advokat

 1,114 total views,  1 views today